psiholog amater
morska vila
Blog
petak, prosinac 11, 2009

Dragi Djede Božičnjaće!

Prije svega skrušeno priznajem i najdublje se ispričavam što 15 godina nisam pokazivala znakove da vjerujem da ti zapravo postojiš. Želim da znaš da sam u dubini duše uvijek čekala priliku da ti napišem pismo i da nisam zastranila pod utjecajem drugih koji te ne doživljavaju.

Moram priznati da su bili jako uporni, čovječe 15 godina strepim što ću dobiti za Božić umjesto da pošaljem jedno jedino obično pismo i dobijem sve što želim. Kako je ovo prvi put da ti pišem, nisam najbolje upućena u tu proceduru. Znam da mogu napisati što želim, biti dobra i očekivati to na Božićno jutro... Ali, 15 godina nisam iskorištavala svoju dječju povlasticu paaa, mogu ja 15 želja? Znam da odgovor neću dobiti prije Božića jer si jako zaposlen pa ću šutnju shvatiti kao da. Dakle, moja prva želja je da mi ispuniš bar većinu želja kojim ću te ovim pismom opteretiti. Hm, ti ispunjavaš želje ili samo bacaš igračke u dimnjake? Znam da želje ispunjavaju zubić vila i zlatna ribica, ali ti si veća faca, zapravo najveća faca ovog doba i ne bi bio faca da samo juriš nebom u saonicama, vičeš „ho-ho-ho“, hrabro ulaziš u dimnjake i jedeš kekse koje ti ostavljamo, zar ne? Svjesna sam da ti nije lako i da si pod pritiskom jer ipak si ti odgovoran za raspoloženje sve djece svijeta na Božić. No, želim da i ti budeš svjestan da nije lako cijelu godinu biti dobro i poslušno dijete. OK, više čak i ne mogu reći da sam dijete, ali svakako sam bila dobra i poslušna. Da, Djede, odrasla sam i osjećam se zrelom iako pišem ovo. Evo, čak ću te zamoliti da sestrine želje budu prioritet, ipak te je ona prije spoznala. Sigurno se pitaš zašto pišem ovako kasno. Ee moj Djede, kad bi ti znao kako sam zaposlena otkako sam gimnazijska učenica. Samim upisom sam ti dala dokaz da sam bila dobra i mislim da imam pravo tražiti da daš malo razuma dragim mi profesorima. Ne znam kako ti se oni misle ulizati ako nas gnjave s 3 provjere po danu, kilometarskim domaćima i rešetanjem prilikom ispitivanja, no, njihova stvar. I da, oprosti za štucavicu danas, nismo mi krive što si glavni lik jedne od najljepših pjesama ikad, stoga, još jedna u nizu želja, malo više sluha i motiv iz pjesme! Podrazumijeva se „Santa won´t you bring me the one I really need...“. Nemoj da te ovo zbuni, ja zapravo ne znam koga trebam, ostavljam tebi da ga ohrabriš a meni da prepoznam. Ne bi se čudila da u okolini ne pronađeš nikog takvog, pa se ne bi bunila da pošalješ nekog sunarodnjaka iz Finske. Također se ne bi bunila da s njim dovedeš i malo snijega jer sam sigurna da ga je vama već preko glave, a mi bi tako htjeli bijeli Božić, anđele u snijegu, božićne snjegoviće, umirujući krajolik... Ako stvarno možeš upravljati vremenom, otopi snijeg prije dočeka Nove da mogu obući presavršenu šljokičastu haljinu koju te također molim pod drvcem. I samo da te obavijestim, ove godine ću također donijeti par novogodišnjih odluka kojih se uvijek držim, (sjećaš se odluke o negriženju noktiju? Sad su toliko divni i šljokičasti da jedva tipkam) pa te molim da mi na pamet ne padaju gluposti. Vidiš i sam da sam toliko euforična oko Nove i imam mali milijun želja samo za nju, paaa... Mislim da će ovo biti najlakše ispuniti: želim Novu dočekati s ljudima koje neizmjerno volim i koji me čine sretnom i želim se zauvijek osjećati ovako ispunjena.

S ovom željom bi polako zaključila pismo. Dakle, dragi Djede, nakon što sam ti otvorila srce, molila bi te da razmotriš sve što sam napisala, dobro se nasmiješ i ne zaboraviš pročitati druga pisma, jer ovo što tražim od tebe zapravo imam i sretna sam zbog toga. Uvijek si bio i ostat ćeš mi u srcu, ne samo za Božić.

                                                           Tvoja Dora

p.s. lajkam sliku sa coca-cole :)

catch @ 23:49 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
srijeda, ožujak 4, 2009

Vjerni obožavatelji mog omiljenog načina izražavanja znaju da ne mogu napisati ništa vrijedno čitanja ako to zapravo ne želim. Za vas koji nekim slučajem ne spadate među dotične, slijedi objašnjenje: ništa, baš ništa dojmljivo ne mogu napisati ako nisam sretna ili tužna, sretno ili nesretno zaljubljena, dobro raspoložena ili ljuta, ako prsti sami ne lete po tipkovnici… Usprkos kreativnoj slobodi koja mi je opravdanje za dugo izbivanje s ove lijepe stranice, ne mogu dopustiti da niste obaviješteni o pojedinostima mog teškog pubertetskog života. S obzirom na to da su mi potonule sve lađe i prsti ne lete, nego lupaju po tipkovnici, da se zaključiti da od daljnjeg teksta možete očekivati nešto zanimljivo. Sad kad sam vas uvela u priču, bio bi red da vas „uvedem“ u život. Tko god ovo pročita slobodno mi može prigovoriti za poznato pubertetsko dramatiziranje. No, meni se čini da je cijeli svijet večeras opasan za osobe koje su kao ja emotivne, sve uzimaju k srcu i žele ugoditi svima. Kao da je odjednom sve krenulo nizbrdo. Ma, još jučer sam bila relativno sretno zaljubljena, bez briga oko škole, sretna i poletna, sa kakvim - takvim stavom… A vidi me sad, sjedim ovdje, sa slušalicama preko kojih mi amy winehouse poručuje back to black, razmišljam otkad se smijem a nije mi smiješno, otkad skrivečki kolutam očima na sve što me živcira, a ima toga, otkad nakon ponedjeljka odmah želim da je vikend, a tjedan još nije ni počeo kako treba, otkad se ne osjećam ugodno u društvu osoba koje su mi prije bile super, otkad mi je stalo što „nevažni“ ljudi misle o meni, otkad sam majstor za fiziku… Ajd okej, pa nema toga baš previše. Nisam sigurna koliko vam je i je li vam išta jasno. Nema tu neke velike filozofije. Mislim da je rješenje promjena. Tješim se time da ću za par mjeseci promijeniti školu, napraviti velik životni korak, upis u srednju školu. Nova ekipa, novi ljudi. Možda je to spas. Ipak, bojim se da ću za par godina žaliti što nisam dala priliku sebi i ostalima, možda ću shvatiti da sam imala veliko društvo, dobre ocjene, da sam bila koliko – toliko omiljena , da ću žaliti zbog želje za promjenu. Shvatite me, nekako se sve pretvorilo u dosadnu i depresivnu rutinu koju ne mogu sama razbiti. Naravno, ima i lijepih stvari, samo misli o njima me ove večeri zaobilaze. Možda ću već sutra žaliti za ovim teškim riječima i količini ogorčenosti i negativnih emocija koje me deru večeras. Nisam sigurna… Znam samo da „show must go on“… I da nakon kiše uvijek dolazi sunce… Sutra je novi dan… Nadam se bolji od ovog…

catch @ 22:28 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
ponedjeljak, veljača 2, 2009
Evo ga! Pa i nije bilo tako teško napisati naslov... Ali uputiti dotičnih gramatički netočnih 10 riječi i 37 slova uz ubrzani rad srca, znojne dlanove, drhtave noge i glas dečku kojeg gotovo od početka šk. god. skrivečki pogledavam i sanjam, gotovo je nemoguća misija. OK, za većinu sam sad vjerojatno frikuša koja "nezna smotat frajera". Činjenica je da sam sramežljiva i smotana (kao sarma). No, ovaj put sam odlučna. S njegove strane povod su mi poneki pogled, osmijeh, smotan ali jaaaaaaaaako sladak način čestitanja Nove 2009., izgovor moga imena (zamislite čak i to) mada me "trenerica" zove "moja Bobanica", "svjetlucanje" očiju nakon mog glupog upita... Nema izvlačenja, 10 riječi moraju biti izgovorene do kraja veljače. Mislim, ne da sam danas imala priliku... Koju, logično (zbog naslova dddd), nisam iskoristila. Al bit će još prilika, koje ću iskoristiti, valjda. Ništa, u vezi toga mogu još samo zavapiti "WISH ME GOOD LUCK".  Tu sam sad negdje maloprije spomenula lunapark. Napokon pravi lunapark sa busalicama, čekićem, veeeelikim vrtuljkom, simulatorom (koji izvana btw. izgleda hm...), kućom strave, kartingom, dječjim vrtuljkom i svim ostalim stvarima koje možete očekivati od lunaparka... Savršeno mjesto za zabavu, smijanje, vrištanje, riganje... Ajd napokon da Šibenik ima nešto slično. To je skromni opis zabavnih stvari, sad slijedi vjerujem, skromniji opis dosadnih stvari. U dosadne se ubraja škola, koja je stvarno ludnica ovih dana. Nova znanja, dodatne, 3 natjecanja (na hrvatskom i fizici sam 4. a biologiji #1!!!!)... Bla, bla. Glavno da bisera, spački i zezancije ima na pretek. Ajmo opet na zabavne stvari. Gledajući u budućnost, čak tamo negdje oko kraja travnja i početka svibnja 2009., može se vidjeti da će to definitivno biti najbolji i najluđi mjesec života. Da pojasnim: 26.4. krizma kod nas na Šubićevcu, 27.-30. ekskurzija u Zagorje, 30. rođendan, 1.5. izlet na Krku, 2.5. prespavati i 3.5. krizma na Meteriziama. Prilično gusto i zabavno. Iiii jedva čekam. Hm, vama nije nekako prazna ova večer bez rukometa??? Ja se ne mogu naviknuti da je već završilo prvenstvo. Isto tako, ne mogu se naviknuti da se svaka druga cura samovoljno naziva morskom vilom. I sad ja, koja to ime drži na msn-u od ljeta, mnogo prije nego što se saznalo da je to himna rukometaša, ja koja tu zaporku stavljam bez straha da će me svi prepoznati ako se obrukam na nekom natjecanju ispadam pozerka kao one koje su to ime makle odmah nakon prvog poraza repke. Ajd sad se već bez razloga pjenim. Ispucala sam sve što sam imala napisati... Malo sam si Duvnjak i idem pjevati na sav glas. Budite dobri i drž´te mi fige... Kissach
catch @ 20:03 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
utorak, prosinac 23, 2008
Naoružana inspiracijom, relativno dobrim raspoloženjem i računalom koje je btw. na samrti (o nemoj još odapeti, molim te, molim te...) napola svjesno se upuštam u riskantnu avanturu. Naime, obećajem da ću svim spomenutim sredstvima pokušati dočarati blagdansku "groznicu" koja nas prethodnih mjesec dana opsjeda iz svakog izloga, novina, ulica i kako bi rekli, pašteta. Također ću pokušati opisati svoje svakodnevne "potrese" emocija, osjećaja i raspoloženja. Uz sve to, ostaje mi samo osvrt na polugodište koje je iza nas...
Pa za početak, mogla bi početi...
Tko o čemu, Dora o školi. Hmmm, dakle, u hipu je prošlo cijelo polugodište, skoro četiri mjeseca. U ta četiri mjeseca, uspješno sam savladala: korjenovanje, kvadriranje, kiseline, hidrokside, soli, napon, otpor, naboj, sustav organa za razmnožavanje, kretanje i živčani sustav, I. Svjetski rat, prvu Jugoslaviju, topografske karte, Hrvatsku - općenito, osnove brzog hodanja, bečki valcer... I još mnogo, mnogo toga, samo se sad ne mogu sjetiti. Oke, pa morala sam sve ovo izbaciti iz sebe. Moram pokazati da mi je sve to bio jedan od problema. Poneko iritantno bićence, svakodnevni nedostatak sna i ON, zapravo ONI (velika četvorka, svaki u svoje vremensko razdoblje, of course) je ostalo što me gnjavilo i ljutilo ali i nasmijavalo i razveseljavalo ovaj period. Činjenice da je u školi zabavnije nego ikad, da ljudi u razredu napokon pokazuju neke naznake normalnosti, da su svi "biseri" dokumenitrani, dobre želje također (samo što one ne mogu nastaniti word), loše stvari donekle zaboravljene čine me jako, jako sretnom. Jedni od krivaca za to svakako su mirisi iz kuhinje, božićne pjesme, okićene ulice i domovi, svi stari običaji... Bili spremni ili ne, vjerujem da nas redovito uhvati prava mala "groznica" vezana za najmilije nam blagdane. Za mene su to dani kad se volimo smrzavati vani, u dobrom društvu, smijati se, zaboraviti na sve brige i sve loše stvari koje nas gnjave tijekom godine. Naravno, postoje razdoblja kad takvo raspoloženje vlada a da je Božić daleko. Kad vladaju stvari koje nas čine sretnima. Svjedok sam da ponekad nadvladaju "crni oblaci" koji nam sve poljuljaju, čine nas tužnima... Vjerojatno neshvatljivo čitatelju, dakle tebi, meni i svima da u ovo vrijeme nema razdoblja "malih emača" (ma odakle mi samo ovo), da sve što nas tišti trebamo potisnuti, poraziti ili ostaviti za neko drugo vrijeme. Jer ovo je vrijeme u kojem se događaju "čarobne" stvari, doba u kojem se najviše veselimo samo ako mu se prepustimo i uživamo... Za kraj, samo brzo svojim najdražima prenesite najbolje želje, puuuuno stvari koje vas čine sretnima od vaše Dore... Volim vas sve...
catch @ 22:46 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
petak, listopad 24, 2008

Strange, strange, strange… Čudno je to što (valjda?) imam želju da svoj zapušteni i očito dosadan blog ponovo oživim. Mislim da ne mogu reći da mi je ovo toliko falilo, da nisam mogla bez bloga. Zapravo u prošlih mjesec dana sam na blogu bila samo 3-4 puta. Na ovoj famoznoj stranici bi provela točno onoliko vremena koliko je potrebno da pročitam brojne komentare koji bi valjda trebali biti odraz zanimljivosti mojih članaka i sadržaja bloga. No, više vjerujem da je broj komentara u zadnjih mjesec dana odraz moje angažiranosti oko komentiranja drugih blogova. Ma tko bi to znao?

However, nema nekih bitnih promjena, što se mene tiče. Postepeno sam se odviknula od ljeta i praznika, no bilo je teško. Škola mi je okupirala jedan dio slobodnog vremena koji sam imala preko ljeta tako da:

- manje slušam muziku nego obično, premda mi je pisanje zadaće iz matematike, koja btw.  svakog dana oduzima najviše vremena, nezamislivo bez slušalica i legendarne „Another brick in the wall“

- manje čitam

- rjeđe izlazim

- redovito na msn-u imam 2 kontakta online (koja uostalom, osobno ne poznajem)

- moram se ustajati u ranu zoru, tj. 7 sati ujutro i biti pribrana i budna u 8.

No, početak škole ima i svojih prednosti (vjerovali ili ne):

 -  da nije počela šk. god. ne bi došla do zapanjujućih spoznaja:

 a) da je kvadrat geom. lik „nako“ malo kockast

 b) da svakog mjeseca u žene nastane 200 spolnih stanica

 c) da postoje „ionijevi ioni“    

 d) grad Ženeva se piše „Genova“

 e) drugi, stručni naziv za indikatore je „indifekti“

 f) ako uteg mase 1 kg ubacimo u vodu, on će se smočiti

 e) ako nečiji roditelji nisu imali djece, velika je vjerojatnost da ih ni ta osoba neće imati

 I mnoge druge baze…

- zabava preko pojedinih satova

- odbojka, koju ove godine s nama treniraju i momci

- činjenica da je sutra subota i da se ne moram probuditi u ranu zoru

Eto, to je uglavnom sve o školi. S društvenim životom je sve super, povremeno mi jedna i nijedna osoba idu na živce (ponekad uključujući samu sebe). S druge strane, ljubavni život, baš i ne cvate. Sve u svemu, uživam koliko mogu… Nastojim iskoristiti dane i zabaviti se koliko je god to moguće… Isto tako preporučam i vama… stay cool

                       Pozz...

catch @ 19:56 |Komentiraj | Komentari: 21 | Prikaži komentare
subota, rujan 20, 2008

Jeeeej, evo mene! Izgleda da je od zadnjeg posta opet prošlo više od mjesec dana. Ma nisam ja zaboravila na vas 12 i blog. Ne bi vjerovali ali, svaki dan i to više puta, pokušavam smisliti post. Naravno, uvijek me inspiracija uhvati za vrijeme nekog dosadnog školskog sata. A kad dođem doma, tako sam crknuta, što zbog 8 kg knjiga koje svaki dan teglim u školu, što zbog napornih ljudi u razredu i nastavnika. I nema šanse da u takvom stanju bilo što napišem. Kako ni sad nemam baš neku ideju za post, mislim da bi bilo bolje da sam, recimo, sat glazbenog potratila za spavanje (kao naš Kreća). Bezveze mi je da sad pišem o školi kad gluposti i zezancija ima tako puno da uopće ne mogu izabrati koju da opišem (ah slatke brige). Mislim sve je isto kao i prošle godine. Jedini novitet je činjenica da smo sad osmaši, ove godine i službeno glavni u školi. Eee umalo zaboravih, obećana nam je ekskurzija. Ugl. još ne znamo gdje idemo, a znamo da kao ne idu oni koji imaju tri ili više jedinica i oni s ukorima. Jedva čekam. Jeeej, danas idem u grad na srednjovjekovni sajam ulovit kojeg viteza. Ma šala mala, idem se zabavit sa društvom, a ne bi se bunila da ulovim kojeg ˝viteza˝. U četvrtak smo bili u gradu na koncertu Thompsona. Bez obzira na malo sranje (sorry na izrazu) na početku koncerta, za koje smatram da nisam kriva, bilo je odlično. Nadam se da će u budućnosti biti još taaako dobrih izlazaka. Aaa stvarno ne znam što da pišem. Kako mi ovo već pomalo postaje gnjavaža, polako bi zaključila post. Ne znam. Uživajte u vikendu, sretna vam nova školska godina i ostavite koji komentar. Do sljedećeg posta (koji će biti bolji, obećavam)  veliki pozdrav!

catch @ 14:31 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
srijeda, kolovoz 13, 2008

Ah, očito da meni treba mjesec dana da otvorim word i napišem nešto što ću objaviti na blogu. Kako sam prije pisala svaki dan, zatim svaki tjedan, pa sad svaki mjesec, moguće je da ću u bližoj budućnosti jednom godišnje pisati događaje iz mog života. Mislim, nemam pojma zašto ovo pišem, jer ionako većina vas ovo neće pročitati nego će u komentaru napisati da mi je blog super i bok. Mislim, zašto pisati postove nekome tko ih ne čita? Nekome kome su ovo slova, slova, slova? Ne, neću pisati njima. Pišem i pisati ću onome kome se ovo stvarno čita i koga zanima, iako je njih malo i oni već sve znaju. I pisat ću sebi jer mi je ovako lakše, prenijeti osjećaje i ˝mudrovanja˝ ovdje. Tek jučer sam doznala kako je teško nekome iskreno povjeriti svoje osjećaje. I mislim da sam se osjećala bolje, mislim da mi je bilo lakše. Valjda će i sad biti tako, pa evo: trenutno se smijem i sretna sam jer sam dobila okladu (tj. kubanke su dobile kinu u odbojci), slušam ˝svoju˝ pjesmu, morsku vilu od daleke obale. Također me veseli shopping večeras i šetnja po kvartu, naravno ako ne budem išla u kino. I još nije kraj, ovo nije ništa prema onome što sam jučer jednoj osobi napisala i sad se osjećam malo-puno glupo zbog toga. No, sad bar znam na čemu sam. Mislim, ne trebate biti neki veliki pametnjaković da bi skužili da je dečko koji mi se valjda sviđa iz prve ruke, dakle ja sam mu direktno rekla da mislim da mu se sviđam, što je on nekoliko puta pokazivao a direktno sam mu rekla jer ne kuži indirektno, mislim ipak je dečko kao i svi drugi. Je li razgovor dobro prošao? Yes, no, maybe, I dont´t know, ne morate ponavljat pitanje XD. Stvar je u tome da nas msn spaja i razdvaja. Nisam sigurna razumijete li me, ni razumijemo li ON i ja. No, sigurna sam da mi je dosta pričanja, pardon, pisanja o ˝ljubavi˝. Znači, da zaključim, ovo je vjerojatno zadnje što ću napisati o ljubavi dok traje ljeto, ali nemojte me držati za riječ. Eto, o ˝onome o čemu sam rekla da više neću pisati dok traje ljeto˝ ste pročitali i sad znate. No mislim da niste upoznati s činjenicom da moj lijepi grad ima kino, makar ljetno u kojem sam pogledala step up 2 i duuugo očekivani seks i grad. Inače, u gradu su još parkovi kod fausta, park na rivi, super udoban zidić kod kina i klupa kod veslačkog gdje obično idem kad sam u gradu sa društvom. Ne znam što još trebate znati o tome kako provodim ljeto. Ukratko, sretna sam i uživam. Eto lipi moji, to bi bilo to. Možda ću post rutinski napisati za mjesec dana (iako ovaj nije nimalo rutinski napisan), možda će vas sljedeće srijede dočekati tjedni izvještaj ili pak, 13.8.2009 godišnji izvještaj. Možda sam nešto sad zaboravila napisati pa ću to nadoknaditi sutra. Možda ovo, možda ono. Bla, bla. Sigurna sam da ću post napisat kad osjetim potrebu da vam se povjerim i nešto lijepo, a i ne mora biti lijepo napišem. Pozdrav svima!  



catch @ 17:34 |Komentiraj | Komentari: 14 | Prikaži komentare
utorak, srpanj 15, 2008

Pozdrav svima! Javljam se nakon mjesec dana, što i sami vidite. Trenutno se ne mogu sjetiti značajnijih novosti zbog nekoliko razloga:
a) (pre)vruće je
b) u slušalicama mi cvili Mladen Bodalec (prljavo kazalište)
c) glupi ventilator mi puše pravo u facu i jedva vidim, a ne mogu ga ugasiti (pogledaj pod a))
d) neki Jozo dosađuje na msn-u
e) Ivana mi je na msn-u (ali ona ne dosađuje)
f) i glavni razlog moje smušenosti je totalna zbunjoza glede ljubavi, ali NEĆU pisati o sebi u ovom postu nenenene. 
Nadam se da sam vam slikovito opisala kako provodim ovaj dan (a ni drugi nisu bitno drukčiji). I sad se upuštam u avanturu, tj. u jaaako teškim (dramatiziram) uvjetima pišem jednu priču o ljubavi. Priču o djevojci koja nije uopće znala je li zaljubljena ili ne. Kad bi ju netko pitao da mu kaže svoje ljubavno stanje, nije imala blage veze što bi mu rekla. Upoznala je jednog dečka koji je i lijep i pametan (obično je nailazila na lijepe a glupe i pametne a manje lijepe, ne ružne!). Kod tog dečka joj se svidjelo (gotovo) sve. Bila je svjesna toga da je on 2-3 godine stariji od nje, da bi ga prijatelji isprdali da znaju da mu se ona sviđa (kad bi mu se sviđala, naravno. A isprdali bi ga zbog te glupe razlike u godinama), da ga vjerojatno zanimaju njegove vršnjakinje i starije cure, da možda ima curu… Bila je svjesna i toga da je imala priliku postati njegova prijateljica, ili je barem tako mislila. Mislila je da bi mu se svidjela ako bi bila nešto što zapravo nije, ako bi se oblačila kako se zapravo ne oblači. Kad bi ju vidio sa prijateljicama, onakvu kakva stvarno je, pokušala pobjeći od njegovog pogleda, no time je napravila još veće sranje. Ponekad bi ga zaboravila, ne bi uopće mislila na njega. No, to bi trajalo sve dok ga ponovo ne bi vidjela. Prošlo je neko vrijeme, nekoliko mjeseci…. Slučajno je naletjela na njegovu sliku na internetu. Možda, da tu sliku nije vidjela, možda se ne bi nadala da će ga sresti dok bude išla putem grada. No, bila je sigurna da će mu se samo nasmiješiti, nastaviti hodati i pričati s prijateljicama. Bila je ponosna na sebe jer je napokon shvatila da je mlada, lijepa, pametna (ovo da je pametna je znala od prije hih). Da je cijeli život pred njom i da ne mora već naći princa u bijelom konju zbog pritiska drugih, sve će doći s vremenom i razlogom.


p.s. svaka sličnost sa stvarnim situacijama je slučajna

p.p.s. do sljedećeg posta:

                                          buci-buci-buuuu!!!

catch @ 18:28 |Komentiraj | Komentari: 15 | Prikaži komentare
petak, lipanj 13, 2008

Eeee… Evo i ja sam se udostojila malo doći ovdje i nešto napisati. Sve novosti su uglavnom sadržane u naslovu. Ne znam koja je ljepša od druge. Ma ajmo mi počet sa školom. Jer kako kažu, to nam je najveća i jedina zanimacija dok smo mladi (da ziher). Učenje i edukacija… A spada li u to i žicanje ocjena i nepravedno ocjenjivanje? Ne, naravno. Mislim, ne žalim se. Jer, Dorica je zaslužila svoje ocjene… Petice iz kemije i fizike, weee… Riješila sam se skoro svih odgovaranja… I jedva čekam 6 i 20 u petak, da se zadnji put oglasi zvono u 7. razredu… Uvjerena sam da ćemo imati dostojan oproštaj od školske godine uz TBF, jer Šibenik se probudio. I skoro svaki tjedan su nekakvi koncerti… Na kojima uglavnom viđate turke (cigane iz Irske... Ništa vam nije jasno? Ni meni… Za objašnjenje se javite Dori i Ani), muške u ženskim hlačama, bakice koje se uz rock gibaju kao da im je 20 godina, milijun ljudi iz škole, NJEGA… Itd… Itd… Naravno, ako je neki rock koncert, okupi se hrpa dugokosih tipova koji su toliko uživljeni da skaču ko nenormalni i vrte glavama zabacujući svoju nerijetko masnu kosu… Ajme… Ti su nam najdraži, ti koji vrte glavom… Pa smo ih prigodno nazvali vrtuljci… Nakon jednog takvog koncerta, danima se prepričava kako je koji tip izgledao… Mislim, za izluditi ako to nisu vaši tipovi ˝muškaraca˝ , a Dorini i Anini jesu Al okk, mi slušamo o vrtuljcima… A one o ˝Anamarijinom˝ Ballacku… I ˝mom˝ Čechu (znam, nisam normalna…)… dada… Uhvatila nas je nogometna grozinca… I to kakva… Ajme, trebali ste jučer biti u mom razredu… Skockanom i vatrenom razredu… Planirali smo se boriti za to da nas puste doma gledati tekmu… Boriti tako da navijamo i vičemo ˝Hrvatska˝ dok nas ne puste... To se pokazalo skroz nepotrebnim jer su nas odmah pustili… A onda svatko svojim putem… Većina doma sa svojima navijati… A ostali u fontanu kod novih zgrada kod škole… A utakmica je bila stvarno predobra… Šteta što nismo dali više golova jer sam se već uhodala u skakanje, vikanje i smijanje nakon što na TV-u pokažu kako je Bilić skočio na Asanovića… Ma legende… Weee… Sutra Dora slavi rođendan, HAPPY BIRTHADAY DORA (mislim, još jedanput da ti i na blogu čestitan)… PUNO SRIĆE, ZDRAVLJA, LJUBAVI, SMIJA, ZABAVE, VRTULJAKA… Želi ti ravnija od kartona (jbt. nemogu virovat da san to izvalila… I dobro znaš da san mislila da je karton ravniji od mene… Al eto, nek ti bude…). Nadam se da nebu bilo kiše… A u to da ćemo se odlično provesti uopće ne sumnjam Evo, ja bi ovime zaključila post… I savjetovala vam da stisnete u školi još tih jeb*nih tjedan dana. Da prije nego što se bacite u fontanu, izujete cipele, da se ne bacate u fontane jer će vam kao nekima poplaviti koža od klora… da pogledate kako Petr Čech izgleda bez kacige, da GLASNO I VATRENO navijate za naše dečke na EURU… Eee i samo još jedan savjet za kraj: ako ste stvarno sve ovo uspjeli pročitati, ostavite koji komentar…



catch @ 23:08 |Komentiraj | Komentari: 15 | Prikaži komentare
srijeda, svibanj 21, 2008

Nenene… Nisam počela slušati tokio hotel, ako ste to pomislili (iako nemam ništa protiv njih)… Samo idem sa ljudima koji obožavaju vrištati sedam godina u školu… Dadada, ako ste pomislili da je ovo još jedan, ne znam koji po redu, tko bi mogao toliko brojati, post o razredu. Oni ljudi koji u svom stažu (uhh…) nisu vidjeli goreg razreda, a neki toliko dugo rade da se ni ne mogu sjetiti nečega što je bilo prije 30-35 godina, bez uvrede, ne žele nas voditi na jednodnevni izlet a i ekskurzija u osmom razredu nam opasno visi… Mi smo u depresiji zbog toga (hih)… No, nitko ne postavlja pitanje jesmo li mi to zaslužili… However, razrednica je odgovorila na to pitanje: ˝u dogovoru sa učiteljskim vijećem, razrednici svih sedmaša (osim 7.c) su se složili da ne idete na jednodnevni, pogotovo 7.b jer niste zaslužili zbog 3 puna lista (A4 formata) opaski… A ni vi koji imate koliko-toliko dobre ocjene i dobro vladanje ne idete jer niste ništa učinili da poboljšate situaciju u razredu˝… Halloooo… Evo, upravo sam ja jedna od tih što ima dobro vladanje… Upravo ja prolazim s 5 i preživljavam svaki dan, 6 sati u tom razredu. A to što moram trpjeti pritisak ostalih, zlobu (kad je pola razreda sretno kad dobiješ 2)… To što me zovu štreberica, jebote ko je vama kriv šta imate IQ amebe… jbt. naučite značenje riječi štreber… Jel imam dobre ocjene? Imam, jel se znam zabavljati? Znam. Jel dižem nos iz knjige? Naravno. Izlazim li i imam li dobro društvo? Izlazim i više nego vi, samo ne pijem, ne pušim i ne prostačim (dobro sad… ne baš toliko koliko vi… trudim se da psovke svedem na minimum) i imam preodlično društvo… Učim li? Učim, ali najviše na satu… Hoćete se kladiti da učim manje od vas? Nećete? OK nerds… Morate li vi u svom razredu gledati kako netko neku žensku, kako da se izrazim (hmmm) aj neka bude pipa i ona vrišti ko nenormalna, kao da joj to smeta, dok se vi pokušavate skoncentrirati da napišete engleski u ono malo minutica odmora? Ne morate? Znala sam. Ali, ponekad je u tom razredu zabavno, a ponekad se pravim da je nešto zabavno, a zapravo je totalno glupo i djetinjasto samo zbog toga da opstaneš tu… Jer moraš preživjeti još jednu godinu s njima… Nenene ako ste pomislili da sam totalno ugrožena u tom razredu i da sam odbačena (oh no it hurts… hih), varate se… Većina ljudi su mi prijatelji… I može se s njima razgovarati i družiti se vani i sve… Ali u školi… Ništa… I kako sad naši dragi nastavnici misle da mi pokrenemo neku revoluciju? Ne može nas, samo tren da izbrojim koliko, aha evo 4 protiv ostalih (19)… Mislim, mi se isto kao i oni obožavamo zajebavati, ali mislim… Ajmo odradit tih 6 sati u školi kako treba pa ćemo se vani zabavljati… I ne moramo mi na ekskurziju… Ići ćemo busom u Benkovac na paintball… Naravno, ako uopće budete mogli dignuti noseve iz knjige zbog popravnih…  

catch @ 16:24 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
Morska vila

Kao da je morska vila
Sve je moje snove ostvarila
Na obalama vrelim
Neprospavane noci
Kao da je dio plime
Modro more sumi njeno ime
I sklada tihe pjesme
Pjesme o samoci

Kao da je dio sna
Sto me nosi zvijezdama

I dok je ljubim
Ona se pretvara da spava
Grijana zlatnim suncem moje ljubavi

I dok je ljubim kao more
Njeno tijelo podrhtava
Povedi me prostranstvima gdje svi
Pjevaju o ljubavi

Arhiva
« » kol 2016
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
  • 31
Blog pišem od:
11.4.2007
4 puta u izboru za blogera dana...
4.11.2007 bloger dana...
Blogovi mojih frendova
Brojač posjeta
45033
Index.hr
Nema zapisa.